Standardi vizualnog identiteta klijentima ne znače ništa. Koliko god im mi objašnjavali da se tu postavljaju pravila kako koristiti i kako ne koristiti logotip i ostale elemente identiteta - još uvijek ništa.I svaki put kažemo kako čak i ako ne nastave suradnju s nama, u standardima je definirano sve što se tiče identiteta i neki drugi dizajner će lako nastaviti razvijati identitet prema tim postavkama. Ali džaba nam, to je knjižica koju dobiju, brzinski prelistaju, spreme i zaborave da posjeduju. (A isto i s pripadajućim fajlovima.)

Ne želimo biti negativni već u prvoj rečenici prvog blog posta, ali nismo baš zadovoljni terminom “copywriting”. Ne samo zato što ne postoji adekvatna hrvatska riječ. Niti samo zato što u Hrvatskoj jako malo ljudi zna o čemu se radi. Niti samo zato što ga miješaju s copyrightom. Niti samo zato što prema imenu ljudi zaključuju da se radi o kopiranju. Shvatili ste, imamo svoje razloge.

Skoro svaki odgovor na pitanje upućeno klijentu da navede osobine svoje tvrtke obavezno uključuje riječ “kvaliteta”. “Radimo kvalitetno. Naš proizvod je kvalitetan. Našu uslugu od konkurencije razlikuje kvaliteta. Misija nam je kvalitetno poslovanje.” Uz kvalitetu, često se nađu i “profesionalnost” i “pouzdanost”, ali vratimo se kvaliteti. Ona je posebno problematična.

Čini mi se da riječi poput “dobro”, “lijepo”, čak i “sretno” polako izumiru. Ovijeh dana sve treba biti “izvanredno”. Ako se ne osjećaš “ekstatično” ili barem “fantastično”, mora da si bolestan. Ako za neki film ili bend komentiraš da su “dobri”, to je sigurno eufemizam i mora da imaš loše mišljenje o tome samo želiš biti pristojan. Kao da riječ “dobro” uvijek podrazumijeva neki “ali” nakon sebe. Zašto? I otkad je tomu tako?