Ukratko i ugrubo, za one koji prvi put čuju, copywriting je pisanje teksta u komercijalne svrhe. To je ok. No, nama su prva asocijacija na copywriting oni besramno prodajni tekstovi koji su pisani prema određenoj formi. To nam nije ok. Osobno, sumnjičavi smo prema svjedočanstvima korisnika. Nije nam jasno kako netko može znati da je proizvod “baš za tebe” (i zašto mi se obraća s “ti”) kad se ne poznamo. Ako bi došlo do zahtjeva za povratom novca jer nismo zadovoljni, što naveliko obećavaju, prilično smo sigurni da ne bi sve teklo glatko. A poziv da se nekome obratimo s povjerenjem, definitivno ne pridobiva naše povjerenje. Sve nam je to malo topshopasto (Top Shop, ne Topshop) i ne uspijeva nas uvjeriti.

U takvim klasičnim marketinčkim tekstovima se baš i ne snalazimo pa niti ne zalazimo u pisanje takvih tekstova za druge.

Težimo tekstovima koji su komercijalni, ali ipak pametni ili duhoviti i usredotočeni na sadržaj/priču. Želimo iskomunicirati priču proizvoda/tvrtke koji će svojim sadržajem ponukati nekoga na kupnju/javljanje, bez da se to od njih eksplicitno zatraži.

Engleski si je već stvorio razlike između copywritinga, content writinga, storytellinga, verbalnih identiteta..., ali nekad ni nama nisu potpuno jasne granice između njih. A uostalom, nije bitno kako to netko naziva (osim zbog rezultata u tražilici). U toj zbrci, ipak najradije sjednemo s klijentom i opisno mu, normalnim jezikom i naširoko objasnimo što radimo bez fensi naziva i šumova u komunikaciji.

I budimo realni, što prosječan hrvatski naručitelj tekstopisalačkih usluga zna o sadržajnom pisanju ili verbalnim identitetima i, još bitnije, što googla? Njemu treba tekst i čuo je da to rade kopirajteri. Već i to je napredak i ta nas njegova spoznaja čini jako jako sretnima.