12.04.2021.

Zašto “dobro” više nije dovoljno dobro?

Čini mi se da riječi poput “dobro”, “lijepo”, čak i “sretno” polako izumiru. Ovijeh dana sve treba biti “izvanredno”. Ako se ne osjećaš “ekstatično” ili barem “fantastično”, mora da si bolestan. Ako za neki film ili bend komentiraš da su “dobri”, to je sigurno eufemizam i mora da imaš loše mišljenje o tome samo želiš biti pristojan. Kao da riječ “dobro” uvijek podrazumijeva neki “ali” nakon sebe. Zašto? I otkad je tomu tako?

U svijetu superlativa, takvi mi se pozitivi baš čine iskreni i... nekako pozitivni. U mome svijetu, dobra vijest, dobar dečko, dobar dan rezervirani su za iskrenu, toplu i prijateljsku komunikaciju. I povrh svega, dobronamjernu. Valjda se okrećem korijenu tih riječi i njihovom iskonskom značenju. Kad želim opisati kako mi je ugodno bilo negdje, reći ću da mi je bilo “dobro”, bez skrivenih značenja. Ako sam sretna, ne želim to reći nikako drugačije. To mi je vrjednije od “izvanrednog” ili “genijalnog” osjećaja. Nekako čišće i nepretenciozno.

Za taj nesimpatičan mi trend mogli bismo tražiti korijene već u školskom sustavu ocjenjivanja, gdje je “dobar (3)” tek na pola puta do izvrsnosti. S druge strane, rječnik je pun hvalospjeva o pojmu “dobar”. Ne bi čovjek rekao da postoji išta bolje od dobrog.

Evo, samo čekam da Peter Jackson napravi neki novi fantasy film u kojem će borba između dobrog i lošeg prerasti u borbu između odličnog i odvratnog.

Što ne valja s dobrim životom? Nije li sreća nešto čemu svi težimo?

Još jednom ostajem bez pametnog završetka teme, smao skromnom molbom. Sljedeći put kad posegnete za superlativom, dajte i kojem dobrom starom pozitivu šansu. Čisto da ih ne iskorijenimo.

autor: martina